Bitka kod Lepanta

7. October 2012. | By

Bitka kod Lepanta

 

 

11 sati,  nedjelja, 7. listopada 1571.g.
početak je najveće, najbitnije i najkrvavije, ali ujedno i posljednje bitke galija na vesla. Bitka kod Lepanta nije bila običan sukob zaraćenih strana, ona je bila nešto mnogo više, to je sukob civilizacija i religija. Prevlast na Sredozemnom moru je ujedno bitka za Boga i opstanak kršćanske Europe pred turskim osvajačima.

Pored svoga općeg značaja bitka kod Lepanta zauzima napose i veliku ulogu u povijesti Hrvata, naročito Dalmacije koja je tada bila pod mletačkom okupacijom. Iako službeni zapisi ne postoje procjenjuje se da je sudjelovanje Hrvata u ljudstvu prelazio brojku od 10.000 što ovu bitku najvjerojatnije čini i najvećim hrvatskim angažmanom u povijesti pomorskoga ratovanja.  Tomu nasuprot postoje relevantni zapisi o učešću galija i imenima njihovih zapovjednika iz dalmatinskih gradova i otoka :

1. Otok Cres : Galija Sv. Nikola, zapovjednik Colane Drascio
2. Otok Krk : Galija Uskrsli Krist, zapovjednik Lodovico Cicuta
3. Otok Rab : Galija Sv. Ivan, zapovjednik Ivan Dominis
4. Grad Šibenik : Galija Sv. Juraj, zapovjednik Kristofor Lučić
5. Grad Trogir : Galija La Donna (Žena), zapovjednik Lujo Cippico
6. Otok Hvar : Galija Sv. Jerolim, zapovjednik Ivan Balzi

Pored gore navedenih galija Hrvati su sudjelovali i u posadama galija Sv.Trifun iz Kotora i Lava iz Kopra. Također i dubrovački brodovi su sudjelovali u bitci, ali ne i u samom fizičkom sukobu. Takvom povlaštenom statusu je kumovala poznata dubrovačka diplomacija pa je tako njihovih 30ak brodova koji su došli do Lepanta poslužilo samo za logistiku i prijevoz namirnica. Svega nekoliko godina nakon bitke pokazati će se kako je ta odluka bila ispravna.

Ako uzmemo u obzir da su moćnici poput Savoje i Malteškog reda svoj doprinos u borbi protiv Islama iskazali u samo po 4 galije sa svake strane, tada sa pravom možemo reći da je doprinos Dalmacije i hrvatskih mornara na 6 galija bio ogroman. Ogroman do te mjere da je demografska slika Dalmacije u godinama nakon bitke postala sablasna.

Neposredni okidač za Lepantsku bitku postalo je Tursko osvajanje otoka Cipra koji je tada bio pod mletačkom nazovimo vlašću.

Europa je ostala zgrožena gubitkom tako važnog strateškog položaja iz kršćanskih ruku. Srećom po Europu i kršćanstvo tada je na Petrovoj stolici sjedio papa Pio V, vatreni dominikanac te čovjek beskonačne energije i volje.  Papinim zalaganjem i pozivanjem se osniva 2. Sveta liga za boj protiv Turčina. Također pod papinim djelovanjem su i sve međusobne razmjerice između kršćanskih zemlja i vladara privremeno zaboravljene. Naročito one između Španjolske i Mletaka.
2. svetu ligu sačinjavali su Mletci, Papinska država, Španjolska, Malta, Savoja, Parma, Genova i Toskana. U Svetu ligu su bili pozvani i francuski, portugalski, ruski i poljski kraljevi. Nitko se od njih nije odazvao kao ni austrijski car koji je također bio pozvan.

Svetu ligu sačinjavalo je 209 galija, 6 galeaca , 28 transportnih brodova i velik broj drugih manjih raznolikih brodova. Ukupno ljudstvo je brojalo 80.000 duša od čega 30.000 vojnika. Sredozemno more nikada prije ni poslije nije više vidjelo takovu silu. Za vrhovno zapovjedništvo nad Svetom ligom izabran je tada dvadeset četvero godišnji Don Juan d’ Austria, polubrat španjolskog kralja Filipa 2. Mletačka flota je bila pod zapovjedništvom Sebastiana Venier-a, papine galije su bile pod zapovjedništvom admirala Markantuna Colonnul-a.  Ova dvojica su uz Don Juana glavni zapovjednici u svetoj ligi.

Njima nasuprot stajala je turska mornarica sastavljena od 221 galije, 38 galeaca i 18 fusta (manji okretni brod ). U ljudstvu su Turci imali 41.000 veslača, 13.000 mornara i 34.000 vojnika. Unatoč premoći u brojevima Turci su bili slabiji u vojnoj opremi. Kršćanske galije su imale više topova, a kršćanska vojska i ručno vatreno oružje što je bilo od velike važnosti jer se nakon sudara brodova borba svela na iskrcavanje na protivničke brodove i borbe po palubi.


U 11 sati ujutro i prije nego li je kršćanska flota zauzela ratnu formaciju dolazi do preuranjenog napada na lijevom krilu. Prema nekima tom napadu je doprinijela i poznata dalmatinska nestrpljivost. Tu nestrpljivost i smjelost je mletački general Agostino Barbarigo platio životom. Ali njegova smrt nije bila uzaludna tursko krilo je u potpunosti razbijeno. Muhamed Širokov zapovjednika turskog krila je potopljen skupa sa svojim brodom i to predstavlja ogroman psihološki udarac na ostatak turske flote. Na ovome krilu su se borile i galije sa Cresa i Krka. Crešani su se naročito istaknuli zarobljavanjem jedne turske galije, a creški kapetan je bio čak tri puta ranjen, ali nije podlegao ozljedama.

Centar kršćanske flote ujedno je i poprište najžešćeg sukoba. U centru su se jedna do druge, nalazile galije trojice glavnih kršćanskih zapovjednika. U samoj sredini na vrhovnom admiralskom brodu La Reale vijorila se zastava Svete lige koju je sam papa blagoslovio i predao Don Juan-u.  Za čuvare zastave je bilo određeno 12 Bokelja, a o silini  sukoba svjedoči podatak da ih je braneći zastavu osmero poginulo, a ostala četvorica su bila ranjena.

Kako je bitka na admiralskom bordu La Reale počela naginjati na tursku pobjedu Don Juanu dolazi pojačanje te se borba prebacuje na brod Ali paše koji tada gubi i život i brod. Usred grčkog mora kršćanska vojska se osvećuje Turcima za sva osvajanja i poniženja kojima je Europa bila izložena preko stotinu godina.
U sredini su se borile i koparska i hvarska galija koje su svaka zarobile po jedan turski brod. Pramčani ukras sa toga turskog broda se i danas čuva u Hrvatskoj. Koprani su uspomenu na svoj ratni piljen dugo čuvali usidrenu, ali je na kraju ta turska galija potonula zbog neodržavanja.

Na desnom kršćanskom krilu zapovijedao je Giovanni Andrea Doria čiji je djed bio admiral prve Svete lige iz 1538.g. Njemu nasuprot stajao je alžirski gusar Uluč Ali. Dorievo oklijevanje frontalnog sudara Uluč Ali je vješto iskoristio uvukavši se do centra kršćanske flote koja je ostala nebranjena sa boka (desnog krila). Takav potez značio je ozbiljnu prijetnju u dotadašnjoj kršćanskoj dominaciji tijekom bitke. Pri Uluč Alijevom prodiranju ka centru su potopljene trogirska i kotorska galija. Ali kršćanska prevlast se vraća aktiviranjem galija iz rezerve među kojima je bila i šibenska galija. Uvidjevši kako je njegov plan osuđen na propast Uluč Ali zapovjeda povlačenje i probija se iz bitke sa 15 galija. Tih 15 galija je ujedno i jedinih 15 turskih brodova koji su preživjeli bitku. Svi ostali su bili ili zarobljeni ili potopljeni.

U 16 sati u Vatikanu papa Pio V se molio za pobjedu i odjednom ponesen ukazanjem ustade sa koljena, raširi ruke i reče : ” Zahvalimo Bogu, Kršćansko oružje je pobijedilo!” Tako je i bilo, papa je stotinama kilometara udaljen dobio ukazanje potopljene turske mornarice.

Nevezano za kontekst čitave priče, ali zgodno je za pripomenuti da je u to vrijeme na glavnom admiralskom brodu ležao jedan običan vojnik teško ranjen u nogu. Njegovo ime je Cervantse, a nešto kasnije upravo on će postati tvorcem bezvremenskog Don Quixota.

Gubici su bili strašni i u do tadašnjim pomorskim bitkama neviđeni. Turske mornarice više nije bilo ni u doslovnom ni u figurativnom smislu, a kršćanstvo je izgubilo 15 galija i to uglavnom na kritičnom desnom krilu. I u ljudstvu su Turci pretrpili strašan poraz, po nekim procjenam čak je 25.000 njihovih vojnika izgubilo živote u Grčkom moru. Europljani su imali gubitak od oko 7.600 ljudi, većinom u  Mletačkim redovima u koje su ubrojeni i hrvatski gubici. Tada je oslobođeno 12.000 kršćanskih zarobljenika na turskim galijama koji su bili prisiljeni veslati.

I kao što to među Europljanima obično biva nakon bitke uvukla se nesloga u kršćanske redove. Dok se Turci u Carigradu tresu od straha pred Svetom ligom koja bi mogla osvojiti Carigrad i protjerati Turke nazad u stepu gdje im je i mjesto, Europljani se vode svojim sebičnim materijalnim interesima.  Španjolci i Mlečani se nadmudruju oko sredozemne trgovine,  a Genova u svome interesu još dodatno potpiruje njihov sukob. Naravno, Sveta liga se raspada i Carigrad ostaje Turcima na raspolaganje do dana današnjeg.

Turska pomorska ekspanzija nad Sredozemljem je bila uništena,  ali u konačnici pobjedu kršćanstva možemo nazvati jalovom. Potencijal tako velike i potpune pobjede nije bio iskorišten, a mogao je promijeniti tok povijesti i sliku svijeta kakvu danas poznajemo. Tužno, ali istinito.

Filed in: Zapisi | Tags: , , ,

Comments are closed.